Poliklinika Salvea

W-sjed kod djece

Tea Horvat — Tue, 14 Apr 2026 07:13:14 +0000

Roditelji često primijete da dijete sjedi na podu u položaju u kojem su koljena savijena prema naprijed, a stopala s obje strane tijela – takozvani W-sjed.

Djeci je taj položaj često vrlo stabilan i ugodan jer im pruža široku bazu oslonca. Upravo zato ga neka djeca biraju češće nego druge načine sjedenja. Vrlo često se W-sjed javlja zbog nedovoljno aktivnog i stabilnog trupa. Kada mišići trupa ne pružaju dovoljno stabilnosti, dijete spontano traži položaj u kojem će dobiti dodatnu potporu. W-sjed tada omogućuje veću stabilnost bez potrebe za aktivnim održavanjem ravnoteže, pa dijete u tom položaju može duže sjediti i igrati se.

Međutim, dugotrajno sjedenje u W-položaju može ograničiti razvoj ravnoteže, rotacije trupa i pravilne kontrole tijela. Dijete tada manje koristi mišiće trupa, a pokreti postaju krutiji i manje koordinirani. S vremenom se mogu pojaviti poteškoće u razvoju stabilnosti, koordinacije i finih motoričkih vještina.

Ako dijete povremeno sjedne u ovaj položaj, to obično nije razlog za zabrinutost. No ako je W-sjed dominantan način sjedenja, dobro je dijete poticati na druge položaje – poput sjedenja prekriženih nogu, klečanja ili sjedenja na maloj stolici.

U slučaju da dijete uporno bira W-sjed ili ima poteškoća s drugim položajima, procjena neurorazvojnog terapeuta može pomoći otkriti postoji li razlog za takav obrazac sjedenja i potaknuti razvoj stabilnosti trupa koja je važna za daljnje motoričke vještine.

Ako primijetite da postoji razlog za zabrinutost, slobodno nam se javite u Polikliniku Salvea – rado ćemo procijeniti razvoj vašeg djeteta i savjetovati vas o daljnjim koracima.

The post W-sjed kod djece first appeared on Poliklinika Salvea.

Što je to reaktivni artritis?

Iva Rukavina — Wed, 08 Apr 2026 07:57:19 +0000

Artritis je upala zgloba koja je karakterizirana oteklinom, bolnošću i ograničenom pokretljivošću zgloba, a reaktivni artritis odnosi se na onaj artritis koji se razvije 1 do 4 tjedna nakon preboljenja respiratorne, genito-urinarne ili gastrointestinalne infekcije. Punoj kliničkoj slici mogu prethoditi samo bolovi u zglobu, a sam reaktivni artritis može biti popraćen i povišenom tjelesnom temperaturom. U tom slučaju potreban je poseban oprez jer je moguće da se radi o artritisu koji je uzrokovan infektivnim uzročnikom.

Najčešće se javlja kod djece od 3 do 12 godina starosti, podjednako kod djevojčica i dječaka. Ne zna se zbog čega točno nastaje, ali poznato je kako genetika ima odgovarajuću ulogu u razvoju ovih stanja. Od zglobova najčešće budu zahvaćeni koljena, kukovi ili stopala. Upalni parametri kod ovih bolesnika mogu biti povišeni, a u dijagnostici se obično koriste još ultrazvučni pregled zglobova i/ili rendgenska snimka.

U liječenju se koriste nesteroidni antireumatici, najčešće ibuprofen na što kod većine bolesnika dođe do brzog povlačenja simptoma. Ukoliko usprkos terapiji artritis traje dulje od 6 tjedana, moguće je da je došlo do razvoja kroničnog dječjeg artritisa – tzv. juvenilnog idiopatskog artritisa te će u tom slučaju biti potrebno učiniti dodatnu dijagnostičku obradu.

Ako primjećujete navedene simptome ili imate bilo kakvu sumnju, javite nam se u Polikliniku Salvea – pravovremen pregled i savjet mogu značajno pomoći u očuvanju zdravlja i pravilnom razvoju djeteta.

The post Što je to reaktivni artritis? first appeared on Poliklinika Salvea.

Benigni hipermobilni sindrom

Iva Rukavina — Wed, 08 Apr 2026 07:34:34 +0000

Je li opasno imati hiperelastične zglobove?

Hiperelastični odnosno hipermobilni zglobovi su zglobovi kod kojih je opseg pokreta u zglobovima veći u odnosu na uobičajeno. Smatra se da otprilike 10-15% djece ima povećanu elastičnost zglobova koja se prirodno smanjuje starenjem. Većina takve djece subjektivno ne osjeća nikakve poteškoće. Medjutim, neka djeca mogu osjećati bolove, posebice nakon fizičke aktivnosti ili u večernjim satima. U težim slučajevima može doći i do iščašenja zgloba.

Najčešće se radi o benignoj hipermobilnosti koja se liječi učvršćivanjem mišića radi poboljšanja stabilnosti zglobova (vježbe, plivanje, po potrebi fizikalna terapija), no prekomjerna elastičnost zglobova može biti i dio nekih rijetkih nasljednih poremećaja vezivnog tkiva kao što su Ehlers-Danlos ili Marfanov sindrom.

Liječniku se potrebno javiti ukoliko dijete sa hiperelastičnim zglobovima ima bolove, učestale ozljede (česta uganuća ili iščašenja zglobova), pojačano je umorno, nepravilnog je držanja, ima prekomjerno elastičnu kožu, brzo razvija modrice ili možda ima poteškoće sa vidom ili srčane probleme.

The post Benigni hipermobilni sindrom first appeared on Poliklinika Salvea.

Genetska podloga neurorazvojnih odstupanja – novi standard u dijagnostici

Radenka Kuzmanić Šamija — Tue, 07 Apr 2026 07:43:27 +0000

Genetsko testiranje predstavlja važan dijagnostički alat koji omogućuje prepoznavanje genetske etiologije bolesti, čime se otvaraju mogućnosti preciznijeg liječenja te bolje usmjerava daljnji terapijski pristup i procjena prognoze.

Neurorazvojna odstupanja predstavljaju široku i kompleksnu skupinu poremećaja koji nastaju kao posljedica promjena u razvoju mozga i živčanog sustava. Umjesto da zahvaćaju samo jedno područje funkcioniranja, ona najčešće uključuju više razvojnih domena istovremeno – motoriku, komunikaciju, ponašanje, kogniciju i regulaciju emocija.

U tu skupinu ubrajamo različita stanja poput poremećaja iz autističnog spektra, poremećaja komunikacije i govora, intelektualnih teškoća, epilepsije, ali i mišićnih bolesti koje se često manifestiraju kroz slabost, hipotoničnost i kašnjenje u motoričkom razvoju. Ključno je razumjeti da se ova stanja vrlo često ne javljaju izolirano, već se međusobno preklapaju i nadopunjuju.

Razvoj mozga i neuromišićnog sustava izuzetno je složen proces koji uključuje precizno regulirane mehanizme rasta, migracije i povezivanja neurona, ali i pravilnu funkciju mišića i živčano-mišićne spojnice. Kada dođe do odstupanja u tim procesima, posljedice se mogu očitovati na različite načine:

kašnjenje u motornom razvoju
smanjen mišićni tonus (hipotonija) ili mišićna slabost
poteškoće u razvoju govora i komunikacije
odstupanja u socijalnoj interakciji i ponašanju
kognitivne teškoće
epileptički napadaji

Kod nekog djeteta jedan će simptom biti izraženiji, dok će kod drugog dominirati drugačija klinička slika.

Genetika kao poveznica

U posljednjem desetljeću došlo je do velikog napretka u otkrivanju gena uključenih u razvoj i funkciju mozga, ali i mišića. Promjene u tim genima mogu utjecati na:

sinaptičku funkciju i prijenos signala između neurona
razvoj neuronskih mreža
regulaciju ekscitabilnosti mozga
strukturu i funkciju mišićnih vlakana

Zbog toga ista genetska promjena može rezultirati kombinacijom simptoma – primjerice, razvojnim kašnjenjem, poremećajem ponašanja, mišićnom slabošću i epileptičkim napadajima.

Ovaj uvid značajno mijenja način na koji pristupamo dijagnostici: umjesto promatranja pojedinačnih dijagnoza, fokus se pomiče prema prepoznavanju uzroka na molekularnoj razini.

Uloga genetskog testiranja

Genetsko testiranje danas postaje ključan dio obrade djece s epilepsijama, neurorazvojnim odstupanjima i sumnjom na neuromišićne bolesti.

Njegova vrijednost je višestruka:

Razumijevanje uzroka

Umjesto da se opisuje niz simptoma, genetsko testiranje omogućuje otkrivanje osnovnog uzroka odstupanja.

Precizna dijagnoza

U mnogim slučajevima moguće je identificirati specifičan genetski sindrom ili mutaciju gena čime se postavlja jasna i konačna dijagnoza.

Individualizirani pristup liječenju

Sve više terapijskih odluka temelji se na genetskom nalazu. Razumijevanje mehanizma bolesti omogućuje:

odabir ciljane terapije
pravovremeno uključivanje rehabilitacije i potpornog liječenja
izbjegavanje potencijalno neučinkovitih ili štetnih terapija

Procjena tijeka bolesti

Genetski nalaz može pomoći u predviđanju razvoja djeteta, uključujući progresiju osnovne bolesti i pojavu dodatnih neuroloških simptoma.

Podrška obitelji

Dobivanje jasne dijagnoze često donosi olakšanje obitelji te omogućuje kvalitetno genetsko savjetovanje i planiranje budućnosti

Kada razmišljati o genetskom testiranju?

Genetsko testiranje treba razmotriti kod djece koja imaju:

kašnjenje u razvoju (osobito motoričkom)
mišićnu slabost ili hipotoniju
poremećaje iz autističnog spektra
poremećaje komunikacije
kombinaciju više neurorazvojnih odstupanja
epilepsiju nejasnog uzroka

Posebno je važno naglasiti da prisutnost kombinacije različitih neuroloških simptoma značajno povećava vjerojatnost genetske podloge.

Novi standard u dijagnostici

Razvoj tehnologija poput sekvenciranja egzoma i genoma omogućio je brže, dostupnije i preciznije postavljanje dijagnoze nego ikada prije. Danas je moguće jednim testom obuhvatiti gene povezane i s neurorazvojnim i s neuromišićnim bolestima.

Zbog toga genetsko testiranje sve više prelazi iz dodatne opcije u standardnu dijagnostičku metodu u obradi epilepsija, neurorazvojnih odstupanja i sumnje na neuromišićne bolesti.

Zaključak

Značajan dio neurorazvojnih odstupanja djece, epilepsija i mišićnih bolesti ima podlogu u genetskim mutacijama. Umjesto promatranja simptoma odvojeno, suvremeni pristup usmjeren je na razumijevanje njihove povezanosti i uzroka.

Genetsko testiranje omogućuje povezivanje svih kliničkih znakova u jedinstvenu cjelinu te otvara prostor za precizniji, učinkovitiji i individualiziran pristup svakom djetetu.

U suvremenoj medicini, put od simptoma do uzroka sve češće vodi upravo kroz genetiku – i upravo tu leži najveći napredak u skrbi za djecu s neurorazvojnim i neuromišićnim odstupanjima te epilepsijama.

Genetsko testiranje je jednostavan i bezbolan postupak za djecu.
U većini slučajeva uzorak se uzima brisom sluznice usne šupljine (bukalni bris) i prikupljanjem male količine sline. Postupak je brz, neinvazivan i u potpunosti bezbolan za dijete.

Za pretragu nije potrebna posebna priprema, a samo uzimanje uzorka traje svega nekoliko sekundi.

Iz dobivenog uzorka izolira se DNA, koja se zatim analizira u specijaliziranim, akreditiranim laboratorijima u inozemstvu. Rezultati analize omogućuju bolje razumijevanje uzroka bolesti te pomažu u daljnjem planiranju dijagnostike i liječenja.

Sve informacije i stručne upute o genetskom testiranju u kontekstu neurorazvojnih odstupanja i bolesti kod djece, epilepsije i mišićnih bolesti pruža izv. prof. dr. sc. Radenka Kuzmanić Šamija.

Savjetovanje i obrada dostupni su u:

Poliklinika Salvea – Zagreb
Poliklinika za dječje bolesti Pediatrics Plus – Rijeka

Kroz individualni pristup i pregled, roditelji dobivaju jasne smjernice o:

izboru prikladnih dijagnostičkih metoda,
indikacijama za genetsko testiranje,
interpretaciji nalaza i planu daljnje skrbi.

Sve to s ciljem preciznije dijagnostike i optimalnog liječenja za dijete.

The post Genetska podloga neurorazvojnih odstupanja – novi standard u dijagnostici first appeared on Poliklinika Salvea.

Kako neurofeedback pomaže vašem djetetu

Urednik — Wed, 18 Mar 2026 10:32:19 +0000

Svako dijete ima svoj jedinstveni tempo razvoja, a ponekad mu je potrebna dodatna podrška kako bi ostvarilo svoj puni potencijal. Neurofeedback je suvremena, sigurna i neinvazivna metoda koja upravo to omogućuje – pomaže mozgu da nauči funkcionirati učinkovitije i uravnoteženije.

Što je neurofeedback?

Neurofeedback je metoda treniranja mozga koja se temelji na praćenju moždane aktivnosti pomoću EEG tehnologije. Tijekom treninga, mozak dobiva povratnu informaciju o vlastitom radu u stvarnom vremenu.

Na taj način dijete, bez svjesnog napora, uči kako regulirati moždane funkcije. Radi se o potpuno prirodnom procesu u kojem mozak, uz pomoć povratnih informacija, postupno usvaja stabilnije i učinkovitije obrasce rada.

Važno je naglasiti da je metoda bezbolna, ne koristi lijekove i nema štetnih nuspojava.

Kako izgleda trening?

Neurofeedback se može provoditi i iz udobnosti vlastitog doma. Nakon početne procjene, roditelji dobivaju potrebnu opremu i jasne upute za korištenje.

Tijekom treninga dijete gleda sadržaj na ekranu, najčešće animaciju ili video. Ono što je posebno zanimljivo jest da se sadržaj reproducira samo kada mozak radi u optimalnom ritmu. Kada dođe do odstupanja, slika se može zamutiti ili zaustaviti.

Na taj način mozak spontano uči prepoznati i održavati poželjne obrasce funkcioniranja.

Kako neurofeedback pomaže djeci?

Zbog izražene sposobnosti prilagodbe, dječji mozak posebno dobro reagira na ovu vrstu treninga. Upravo zato se rezultati često primjećuju relativno brzo.

Neurofeedback može doprinijeti:

boljoj koncentraciji i pažnji
stabilnijim emocijama
kvalitetnijem snu
smanjenju stresa i napetosti

Redovitim treninzima dolazi do trajnih promjena u načinu rada mozga, što pozitivno utječe na svakodnevno funkcioniranje djeteta – u školi, kod kuće i u odnosima s drugima.

Prirodan put prema ravnoteži

Neurofeedback se temelji na sposobnosti mozga da uči i prilagođava se – takozvanoj neuroplastičnosti. Upravo zato ova metoda ne “nameće” promjene, već potiče dijete da ih razvije iznutra.

Za roditelje koji traže nježan, ali učinkovit pristup, neurofeedback predstavlja moderno rješenje koje podržava razvoj djeteta na dugoročno održiv način.

Naručite se na neurofeedback

Ako želite saznati je li neurofeedback pravi izbor za vaše dijete, javite nam se za prvi razgovor i procjenu.

Naš stručni tim vodit će vas kroz cijeli proces i odgovoriti na sva vaša pitanja – od početne procjene do samog provođenja treninga.

📞 Naručite se putem telefona
🌐 Više informacija potražite na linku

Vaše dijete zaslužuje podršku koja je sigurna, moderna i prilagođena njegovim stvarnim potrebama.

The post Kako neurofeedback pomaže vašem djetetu first appeared on Poliklinika Salvea.

Zašto sve više mladih ima oštećenje sluha?

Lana Kovač Bilić — Fri, 13 Mar 2026 08:04:44 +0000

Sve češći problem među mladima

Danas oko 6% mladih u dobi od 15 do 23 godine ima neki oblik gubitka sluha, a jedan od najčešćih uzroka je upravo izloženost glasnoj buci. Kod djece i adolescenata posebno je važno razmišljati o prevenciji nagluhosti uzrokovane traumom zvukom, jer se oštećenje često razvija postupno i dugo ostaje neprimijećeno.

Prema novijim istraživanjima, mladi u dobi od 11 do 24 godine slušaju glazbu u prosjeku oko 1,5 sat dnevno. To znači da su sve češće izloženi glasnim zvukovima koji mogu dovesti do trajnog oštećenja sluha. Zbog toga danas svaki deseti adolescent ima određeni stupanj oštećenja sluha.

Najčešći uzroci oštećenja sluha kod adolescenata

Najčešći uzroci oštećenja sluha kod adolescenata uključuju:

slušanje preglasne glazbe na slušalicama
stajanje blizu zvučnika na koncertima ili festivalima
preglasnu glazbu u diskoklubovima
igranje glasnih videoigara sa slušalicama
izloženost buci skutera, motora i prometa

Sve to pokazuje koliko je važno pravovremeno spriječiti oštećenje sluha, ali i što ranije ga otkriti kako bi se spriječilo njegovo pogoršanje.

Znakovi koji mogu upućivati na oštećenje sluha

Problem je u tome što oštećenje sluha kod adolescenata nije uvijek lako prepoznati. Postoje, međutim, određeni znakovi na koje treba obratiti pažnju. Adolescent može početi:

žaliti se na šum ili bubnjanje u ušima
pojačavati televizor ili glazbu
tražiti da više puta ponovite što ste rekli
imati slabije ili promjenjive rezultate u školi
postati razdražljiv ili povučen

Zašto adolescenti često ne primijete problem

U čak 90% slučajeva oštećenje sluha uzrokovano glasnom glazbom razvija se postupno. Mladi ga često ne primijete pa nesvjesno dodatno pojačavaju glasnoću, što može dovesti do daljnjeg i često trajnog oštećenja.

Kada potražiti stručnu pomoć

Ako primijetite bilo koji od ovih znakova, važno je na vrijeme konzultirati otorinolaringologa – audiologa. U nekim slučajevima adolescenti trebaju i rehabilitaciju sluha pomoću slušnih pomagala, kako bi njihov kognitivni razvoj ostao očuvan.

Važnost redovitog testiranja sluha

Bez obzira pokazuje li adolescent poteškoće sa sluhom ili ne, povremeno testiranje sluha može pomoći u ranom otkrivanju problema i spriječiti daljnje oštećenje.

Briga o sluhu počinje sviješću i prevencijom – jer sluh koji izgubimo često se više ne može vratiti.

Ako primjećujete znakove mogućeg oštećenja sluha ili želite preventivno provjeriti sluh svog djeteta, naručite se na pregled u Poliklinici Salvea. Pravovremena dijagnostika i savjet stručnjaka mogu pomoći u očuvanju zdravlja sluha i spriječiti daljnje komplikacije.

The post Zašto sve više mladih ima oštećenje sluha? first appeared on Poliklinika Salvea.

Nespušteni testis kod djece

Lucija Dominković — Mon, 09 Mar 2026 08:43:51 +0000

Što je nespušteni testis?

Nespušteni testis označava izostanak jednog ili oba testisa na svom normalnom položaju u skrotumu. Uz sumnju na torziju testisa i varikokelu, to je jedan od najčešćih razloga izvođenja ultrazvučnog pregleda testisa u dječjoj dobi.

Kako nastaje nespušteni testis?

Testisi se u fetalnom razdoblju formiraju u trbuhu odakle se spuštaju kroz ingvinalni kanal prema skrotumu. Prilikom tog procesa spuštanja testis može ostati u trbušnoj šupljini ili unutar ingvinalnog kanala.

Procjenjuje se da u oko 3% terminski rođene djece ne dođe do očekivanog spuštanja testisa, dok je u prematurusa taj postotak veći te se penje i do 30%.

U prvih pola godine života dječaka spontano se spusti i veći dio tih testisa koji su prilikom rođenja nespušteni te je oko 6. mjeseca života prava učestalost nespuštenog testisa oko 1%. Uzroci nespuštanja testisa su kombinacija genetskih, hormonalnih i okolišnih čimbenika.

Mobilni testis

Mobilni testis je varijanta kad se testis lako pomiče između ingvinalnog kanala i skrotuma gdje se zadržava neko vrijeme, te tada postoji mogućnost i spontanog riješavanja problema, a dječji kirurg određuje postoji li indikacija za operativnim zahvatom te u kojoj dobi djeteta.

Kirurško liječenje – orhidopeksija

Orhidopeksija je kirurški zahvat spuštanja testisa koji je kod pravog nespuštenog testisa nužan kako bi se prevenirale potencijalne komplikacije od kojih su najbitnije neplodnost i razvoj raka testisa.

Uloga ultrazvuka u dijagnostici

Ultrazvučnim pregledom se utvrđuje položaj i morfologija testisa koji se kliničkim pregledom ne može napipati. Ultrazvuk je brza i neinvazivna metoda, bez potencijalnih štetnih učinaka kao što je zračenje.

Ingvinalno smješteni testis se u većini slučajeva ultrazvučno može jasno prikazati, dok je intraabdominalno smješteni testis nešto veći dijagnostički izazov te ponekad sam ultrazvučni pregled nije dovoljan za njegovo jasno pozicioniranje, nego se moraju koristiti kompleksnije radiološke metode ili kirurška eksploracija.

Pregled u Poliklinici Salvea

U Poliklinici Salvea dostupni su iskusni liječnici i dječji kirurzi koji provode ultrazvučne preglede i liječenje nespuštenog testisa prema suvremenim medicinskim smjernicama.

Ako postoji sumnja na nespušteni testis ili je preporučen dodatni pregled, važno je pravovremeno učiniti dijagnostiku i savjetovati se sa stručnjakom.

Rezervirajte termin pregleda u Poliklinici Salvea i osigurajte pravovremenu i stručnu skrb za zdravlje vašeg djeteta.

The post Nespušteni testis kod djece first appeared on Poliklinika Salvea.

Je li moje dijete spremno za školu?

Karmen Šuljić Wasilewski — Fri, 27 Feb 2026 08:12:08 +0000

Značajno prije nego što dijete počne čitati i pisati – i puno prije nego što razvije interes za slova – razvija se rana pismenost.

Rana pismenost obuhvaća skup vještina i iskustava koja predstavljaju temelj za kasnije uspješno usvajanje čitanja i pisanja.

Kako započinje razvoj rane pismenosti?

Motivacija za pisani tekst razvija se prirodno – kroz izloženost knjigama, slikovnicama i svakodnevnim situacijama u kojima dijete dolazi u kontakt s pisanim sadržajem.

Šuškave i zvučne knjige, listanje slikovnica, „pretvaranje“ da dijete čita, okretanje stranica i razgovor o ilustracijama – sve su to vrijedna iskustva koja grade temelje pismenosti.

Posebno je važno:

zajedničko čitanje slikovnica
razgovor o sadržaju
postavljanje pitanja
poticanje djeteta na prepričavanje

Ove aktivnosti ne razvijaju samo predvještine čitanja i pisanja, već i cjelokupan jezični razvoj.

Fonološka svjesnost – ključni preduvjet za čitanje i pisanje

Kroz pjesmice, brojalice i igre riječima dijete postupno počinje uočavati da se riječi mogu rastaviti na manje jedinice – slogove i glasove.

Skup tih vještina naziva se fonološka svjesnost, a ona je jedan od najvažnijih prediktora uspješnog usvajanja čitanja i pisanja.

Razvoj fonološke svjesnosti odvija se sljedećim redoslijedom:

Slogovno stapanje (sinteza)

Odrasla osoba izgovara riječ rastavljenu na slogove, a dijete ih treba spojiti u cjelinu i prepoznati riječ. Nije nužno da dijete razumije izraz „slog“, dovoljno je dati uputu da otplješće pojedinu riječ.

Prepoznavanje rime

Dijete prepoznaje koje riječi „zvuče slično“.
Nije potrebno koristiti pojam „rima“ – dovoljno je pitati:
„Koje dvije riječi zvuče slično?“

Možete igrati i igru „Izbaci uljeza“ – dijete treba prepoznati koja se riječ ne rimuje s ostalima.

Slogovna raščlamba (analiza)

Djetetu zadamo riječ, a ono je rastavlja na slogove (npr. pljeskanjem).

Proizvodnja rime

Nakon što dijete prepoznaje rimu, razvija sposobnost smišljanja riječi koje se rimuju. To mogu biti i izmišljene riječi – važno je da pravilno prate zvučni obrazac.

Glasovno stapanje (sinteza)

Izgovaramo glas po glas (npr. M-A-M-A), a dijete treba spojiti glasove i prepoznati riječ.
Počinje se s riječima od tri glasa, zatim se postupno prelazi na dulje riječi.

Glasovna raščlamba (analiza)

Dijete samostalno rastavlja riječ na pojedine glasove. I ovdje se započinje s kraćim riječima te se postupno povećava složenost.

Kako kod kuće poticati predvještine čitanja i pisanja?

Rastavljanje rečenica na riječi – Govorimo djetetu rečenicu (od kraćih prema dužima), a dijete na prstiće mora prebrojati koliko u toj rečenici ima riječi
Izdvajanje početnog glasa u riječima – dijete upitamo „Koje slovo čuješ prvo kada ja kažem ___?“ Na početku, trudimo se početni glas produžiti ili naglasiti kako bi ga dijete bolje čulo. Krenemo s riječima koje započinju na vokale (A, E, I, O, U) ili na glasove koji se mogu produljiti (kao što su M, N, S, Z, Š, Ž, F, H, V). S vremenom se trudimo nuditi što manje pomoći takvim produljavanjem, kako bi dijete samo bilo u mogućnosti uistinu čuti i izdvojiti početni glas.

Vježbati možete u svakodnevnom okruženju, u prirodi, izvan kuće – igrajte igre kao što su: Ja vidim nešto što počinje na slovo ___!, a dijete mora pronaći/pogoditi ciljanu riječ

Imenovanje slova: učite s djetetom imenovati slova, počevši od vokala, zatim slova njegovog imena. Povezujte sličice s prvim slovom/glasom, povezujte ista slova na papiru, slažite slova na magnetnoj ploči,…
Vježbe pamćenja: igrajte se pamćenja riječi, rečenica ili brojeva. Vještine radnog pamćenja od izuzetne su važnosti i predstavljaju važan preduvjet za kasniju sposobnost čitanja (i pisanja) kao i za usvajanje daljnjih školskih vještina

Ako želite znati više o načinima poticanja rane pismenosti, o preduvjetima za uspješan razvoj čitanja i pisanja, savjetovati se o tome kako i koje slikovnice čitati djetetu, koje vrste zadataka uvježbavati kod kuće – javite se na savjetodavni razgovor s logopedom (sa ili bez prisustva djeteta) u Poliklinici Salvea!

Ako želite provjeriti jesu li predvještine čitanja i pisanja Vašeg predškolarca uredno razvijene te je li Vaše dijete spremno za polazak u školu, javite se na logopedski pregled u Poliklinici Salvea!

The post Je li moje dijete spremno za školu? first appeared on Poliklinika Salvea.

Prekomjerna upotreba interneta kod djece i mladih

Irena Kušić — Wed, 18 Feb 2026 11:56:43 +0000

Digitalni uređaji postali su uobičajen dio odrastanja. Djeca i mladi putem interneta uče, komuniciraju, razvijaju interese i zabavljaju se. Sam internet nije problematičan, no poteškoće nastaju kada online aktivnosti počnu negativno utjecati na san, školsko funkcioniranje, odnose s obitelji i vršnjacima te emocionalno stanje djeteta. U takvim situacijama govorimo o problematičnoj ili prekomjernoj upotrebi interneta.

Što podrazumijevamo pod prekomjernom upotrebom?

Prekomjerna upotreba ne određuje se samo prema vremenu provedenom pred ekranom. Mnogo je važnije procijeniti gubi li dijete kontrolu nad korištenjem i počinje li internet narušavati svakodnevno funkcioniranje. Dijete može provesti više sati online zbog školskih obaveza bez posljedica, dok kod drugog i kraće korištenje dovodi do razdražljivosti, sukoba i zanemarivanja aktivnosti.

Najčešće se uočava postupno produljenje vremena provedenog online, teškoće prekidanja aktivnosti, korištenje interneta za smirivanje ili izbjegavanje neugodnih emocija te odustajanje od prijašnjih interesa.

Zašto su djeca i mladi osjetljiviji?

Mozak u razvoju izrazito je osjetljiv na sustav nagrađivanja i dopamin. Društvene mreže, videoigre i kratki video sadržaji osmišljeni su tako da potiču česta i brza nagrađujuća iskustva – obavijesti, lajkove, pobjede i nove razine. Zbog toga se stvara snažna navika, a kod dijela djece i obrazac ponašanja koji nalikuje ovisnosti.

Rizik je veći kod djece koja se osjećaju usamljeno, imaju nisko samopouzdanje, doživljavaju školski stres ili nemaju strukturirano slobodno vrijeme. Poremećen ritam spavanja i nedosljedne granice u obitelji dodatno otežavaju samoregulaciju.

Kada potražiti stručni savjet?

Roditelji se najčešće javljaju kada primijete nagle ispade bijesa pri gašenju uređaja, laganje o vremenu provedenom online ili povlačenje iz aktivnosti u kojima su prije uživali. Posebno je važno reagirati ako dijete koristi internet noću unatoč umoru, ako se raspoloženje vidljivo pogoršava izvan online okruženja ili ako su sukobi u obitelji gotovo isključivo vezani uz uređaje.

Što pomaže?

U radu s djecom pokazuje se da same zabrane rijetko daju rezultat. Učinkovitije je postaviti jasne granice uz objašnjenje i odnos povjerenja. Preporučuje se zajednički dogovor o vremenu i svrsi korištenja, kao i stvaranje svakodnevne strukture koja uključuje školu, odmor i offline aktivnosti. Važno je omogućiti i vrijeme bez stimulacije jer dosada potiče razvoj kreativnosti i emocionalne regulacije.

Djeca pritom najviše uče promatrajući roditelje, pa je roditeljski primjer korištenja tehnologije jedan od ključnih čimbenika. Kada poteškoće traju ili se pojačavaju, korisno je uključiti psihologa ili psihoterapeuta kako bi dijete razvilo vještine samokontrole i nošenja s emocijama.

Razvojne razlike u korištenju interneta

Razlozi korištenja interneta razlikuju se ovisno o dobi, pa je potrebno prilagoditi i roditeljski pristup.

Djeca od 6 do 10 godina

U mlađoj školskoj dobi samoregulacija još nije dovoljno razvijena. Dijete se bez vanjske strukture teško može samo zaustaviti, zbog čega problem obično nije ovisnost nego razvojna nezrelost. Djeca često traže ekran čim im postane dosadno, teško prelaze na drugu aktivnost i burno reagiraju na prekid. U toj dobi granice predstavljaju razvojnu potrebu, a ne kaznu, te je odgovornost regulacije prvenstveno na odrasloj osobi.

Adolescenti

Kod adolescenata internet ima važnu socijalnu funkciju. Online komunikacija povezana je s pripadanjem vršnjačkoj skupini i razvojem identiteta. Zato oduzimanje uređaja bez razumijevanja razloga korištenja često dovodi do prikrivenog korištenja, a ne do promjene ponašanja. Mladi najčešće ostaju online zbog straha od propuštanja, potrebe za prihvaćanjem, usamljenosti ili pokušaja regulacije neugodnih emocija.

Upitnik za roditelje

Roditeljima može pomoći procjena ponašanja u posljednja tri mjeseca, pri čemu se učestalost procjenjuje od „nikad” do „gotovo uvijek”. Zbroj bodova daje okvirnu procjenu: niži rezultat upućuje na razvojno očekivano ponašanje, srednji na povećani rizik i potrebu za jasnijom strukturom, a viši na problematičnu upotrebu kod koje je preporučljivo savjetovanje sa stručnjakom.

Bez obzira na rezultat, savjet se preporučuje odmah ako se pojavljuje agresija pri gašenju uređaja, noćno korištenje, nagli gubitak interesa za igru ili izražena promjena ponašanja.

Upitnik za roditelje

Rizična upotreba interneta i digitalnih uređaja

Procijenite koliko se ponašanje pojavljuje u posljednja 3 mjeseca:

0 = nikad
1 = rijetko
2 = ponekad
3 = često
4 = gotovo uvijek

Kontrola i granice

Teško prestaje koristiti uređaj na zahtjev
Odgađa gašenje („još malo“)
Snažan bijes ili frustracija nakon gašenja
Uzima uređaj bez dopuštenja
Ne može sam završiti korištenje

Emocije i ponašanje

Traži ekran kad je uznemiren ili mu je dosadno
Razdražljiv bez pristupa internetu
Gubi interes za igru bez ekrana
Napet ili nervozan izvan online aktivnosti
Smiruje se tek nakon korištenja

Svakodnevno funkcioniranje

Odgađa obaveze zbog ekrana
Umorno nakon večernjeg korištenja
Manje zanimanje za prijašnje aktivnosti
Manje komunicira s obitelji
Poteškoće s koncentracijom

Društveni odnosi (9+ godina)

Radije bira ekran nego druženje uživo
Sukobi u obitelji vezani uz uređaje
Raspoloženje ovisi o online sadržaju
Skriva ili laže o korištenju
Traži uređaj odmah nakon buđenja

Tumačenje rezultata

0–15 → uredna upotreba
Razvojno očekivano ponašanje
16–30 → povećan rizik
Potrebna struktura i jasne granice
31–50 → problematična upotreba
Preporučuje se savjetovanje s psihologom
51–80 → visoki rizik
Preporučena stručna procjena i plan intervencije

Ukoliko je vaš rezultat iznad 30, savjetujemo da nas kontaktirate preko linka.

The post Prekomjerna upotreba interneta kod djece i mladih first appeared on Poliklinika Salvea.

Holistički pristup u pedijatriji

Milivoj Jovančević — Wed, 18 Feb 2026 11:37:18 +0000

Kada se govori o zdravlju, najčešće se misli na tjelesno, a rjeđe na duševno zdravlje (obje komponente čine medicinsko zdravlje). Podsjetimo se: zdravlje se sastoji od medicinskog, socijalnog i edukacijskog aspekta te zdravstvena skrb mora sadržavati sve tri komponente. Svjedoci smo da danas postoje odvojeni sustavi medicinske zdravstvene zaštite, socijalne skrbi te odgoja i obrazovanja. Unutar tih sustava postoje dobro uhodani mehanizmi koordinacije i timskog rada, no nažalost suradnja između navedenih sustava gotovo da ne postoji.

Najteže bolesna djeca (djeca s invaliditetom i kronično bolesna djeca) i njihove obitelji najčešće imaju vrlo složene probleme u svim područjima zdravlja (tjelesne, psihološke, socijalne i edukacijske poteškoće). Traženje pomoći na tri različita mjesta te nedostatak koordinacije između sustava skrbi značajno otežavaju kvalitetno i cjelovito zbrinjavanje navedenih potreba.

Brojne prepreke, kako objektivne (rascjepkanost nadležnosti, prekomjerno administriranje), tako i subjektivne naravi (emocionalne poteškoće poput osjećaja krivnje roditelja i suočavanja s realnim problemima djeteta), nameću potrebu za novim modelom pružanja cjelokupne zdravstvene zaštite. Uloga lokalne zajednice i ljudi koji žive u neposrednom okruženju bolesnika u pružanju pomoći najugroženijem dijelu populacije iznimno je mala ili gotovo ne postoji.

Kada govorimo o ulozi zdravstvene zaštite, konkretno medicinske zdravstvene zaštite, uvriježen je stav da je njezina osnovna zadaća otkriti bolest (postaviti dijagnozu) i odrediti terapiju. Cjelokupni koncept edukacije liječnika temelji se na takvom, manje ili više biološko-dijagnostičkom principu. U središtu pažnje nalazi se bolest, a ne bolesnik.

Nedvojbeno je da se takvim pristupom ne mogu zadovoljiti sve bolesnikove potrebe, a nerijetko se događa da bude zanemaren ili čak povrijeđen zbog ignoriranja psihološkog, socijalnog ili edukacijskog aspekta njegova zdravlja. Ipak, unatrag dvadesetak godina sve se više pažnje posvećuje psihološkoj komponenti zdravlja u svakodnevnom radu s bolesnicima te sve veći broj kolega usvaja nova znanja i vještine iz područja prepoznavanja psihodinamskih zbivanja u odnosu s bolesnikom.

Danas susrećemo velik broj djece s “novim bolestima” („new morbidity“ – termin kojim se označavaju psihosocijalni problemi, problemi psihomotornog i emocionalnog sazrijevanja, bolesti ovisnosti, obiteljska problematika, spolne bolesti, traume i drugo), zbog čega se javlja potreba za snažnom promocijom zdravlja i nizom dobro koordiniranih programa (edukacijski programi, centri za zbrinjavanje kronično oboljelih, programi za siromašne zajednice i slično). Klasični pristup, u kojem liječnik, manje ili više biološki orijentiran i fokusiran na postavljanje dijagnoze i određivanje terapije, čeka „pacijenta“ u svojoj ordinaciji, više ne može zadovoljiti potrebe skrbi za kronično bolesnu i invalidnu djecu, kao ni potrebe cjelovite skrbi za djecu s psihosocijalnim poteškoćama.

Zaključno, radi ostvarenja holističkog pristupa djelovanja, ovaj koncept nužno treba biti integriran u svakog pojedinca uključenog u pružanje zdravstvene zaštite. Potrebno je svako dijete sagledati u cjelini njegovih bioloških, obiteljskih i širih socijalnih odnosa. Istodobno, ovaj koncept treba biti utemeljen i organizacijski.

Poliklinika Salvea ulaže iznimne napore u unaprjeđenje kompetencija svojih djelatnika te osigurava interdisciplinarnost u pružanju usluga (uključivanjem različitih subspecijalnosti i suradnih struka) kako bi se osigurala koordinirana, učinkovita i pravovremena skrb. Uspješna suradnja s roditeljima, zadovoljstvo djece i njihovih roditelja, kao i zaposlenika poliklinike, važni su elementi na kojima počiva holistički model djelovanja.

The post Holistički pristup u pedijatriji first appeared on Poliklinika Salvea.