„Koliko ti puta moram reći?“ Kada posumnjati na ADHD kod djeteta
Zaboravljena pernica, nedovršena zadaća, stalno podsjećanje i još jedno jutro koje završava svađom. Kada je to samo dio odrastanja, a kada znak da djetetu treba drugačija podrška?
Za deset minuta trebate izaći iz kuće. Dijete još nije odjeveno, jedna je tenisica nestala, a umjesto spremanja torbe upravo vam objašnjava nešto što nema nikakve veze s odlaskom u školu.
„Pa dogovorili smo se!“
„Zašto me ne slušaš?“
„Opet kasnimo!“
U takvom je jutru lako izgubiti strpljenje. Vi pokušavate stići na posao, dijete u školu, a sve ono što je već trebalo biti napravljeno još vas čeka.
Nije uvijek stvar u tome da dijete „neće“
ADHD je neurorazvojni poremećaj, a teškoće koje donosi ne odnose se samo na pažnju. Djetetu može biti teško organizirati se, pratiti upute, kontrolirati nemir ili zastati prije nego što nešto kaže ili napravi. Može znati što se od njega očekuje, a ipak ne uspjeti to provesti.
Sjedne, primjerice, pisati zadaću, ali ga zvuk iz druge sobe odmah odvuče od zadatka. Krene po bilježnicu, usput primijeti nešto drugo i zaboravi po što je došlo. Često gubi stvari, propušta dijelove uputa i treba mnogo podsjećanja. Drugom je djetetu posebno teško čekati red, ostati sjediti ili saslušati pitanje do kraja prije nego što odgovori.
Pritom dijete s ADHD-om ne mora biti nemirno i ometati nastavu. Može sjediti mirno, gledati prema ploči, a mislima biti negdje sasvim drugdje. Kad treba početi raditi, ne zna što je zadano. Takve se teškoće lakše previde jer ne smetaju drugima. Zato treba obratiti pozornost i na dijete koje djeluje tiho i sanjivo, ali teško prati upute i obveze.
Naravno, jedno takvo jutro ne znači da dijete ima ADHD. Sva djeca ponekad odlutaju mislima, nešto zaborave ili naprave prije nego što razmisle. No kada se iste teškoće uporno ponavljaju i otežavaju svakodnevni život, vrijedi provjeriti što se događa prije nego što zaključimo da je dijete lijeno, neposlušno ili nezainteresirano.
„Ali na ono što voli može se koncentrirati satima!“
Možda vaše dijete dugo i predano slaže kockice ili igra omiljenu igru, a uz zadaću jedva ostaje nekoliko minuta. Razumljivo je da tada pomislite: „Znači, ipak može kad hoće?“
No dobra koncentracija na izrazito zanimljivu aktivnost ne isključuje ADHD. Teškoća je često u upravljanju pažnjom: dijete je lakše zadržava na onome što ga snažno privlači nego na zadatku koji traži ponavljanje, dulji napor ili čekanje na rezultat. To ne znači da školske obveze treba izbjegavati, ali razliku između igre i zadaće ne treba automatski tumačiti kao nedostatak volje.
Kada treba potražiti pomoć?
Jedna izgubljena jakna ili nemirno poslijepodne nisu razlog za sumnju na ADHD. Važno je primijetiti teškoće koje traju mjesecima, izraženije su nego kod vršnjaka i pojavljuju se u više okruženja, primjerice kod kuće i u školi. Posebno je važno koliko utječu na učenje, prijateljstva i svakodnevne obveze.
Nekim će roditeljima prvi znak biti nenapisane zadaće i ocjene slabije od očekivanih, unatoč velikom trudu i angažmanu roditelja. Ipak, ocjene nisu jedino mjerilo. Dijete može dobro učiti, a imati velike teškoće s organizacijom, ponašanjem ili odnosima s vršnjacima.
Razgovarajte s učiteljem i školskom stručnom službom te se obratite pedijatru ili liječniku obiteljske medicine za savjet o daljnjoj procjeni. Pokušajte opisati konkretne situacije. Umjesto „Nikad ne sluša“, korisnije je reći: „Gotovo svaki dan zaboravi što treba ponijeti u školu, čak i kada smo o tome razgovarali neposredno prije polaska.“ Takvi primjeri pomažu stručnjaku razumjeti teškoće i okolnosti u kojima se pojavljuju.
Što dijete počinje misliti o sebi?
Pokušajte zamisliti dan u kojem vas netko stalno podsjeća na ono što niste napravili dobro. Zaboravili ste, zakasnili, prekinuli, izgubili, srušili, prolili… A sutra sve ispočetka.
Dijete koje često dobiva takve poruke može početi vjerovati da mu ništa ne ide. Više ne razmišlja samo o zaboravljenoj zadaći, nego o sebi kao nekome tko uvijek pogriješi. Zato je važno da u svakodnevnim razgovorima ostane mjesta i za ono što mu uspijeva, što ga zanima i u čemu uživa. Primijetite i trud koji možda nije odmah donio očekivani rezultat.
To ne znači da ćemo prestati ispravljati ponašanje. Možemo tražiti da dijete pokupi ono što je srušilo, a da pritom ne govorimo kako je „uvijek nespretno“. Možemo biti nezadovoljni nekim postupkom, a da cijeli razgovor ne postane procjena njegova karaktera.
Što možete učiniti već danas?
Za početak, pokušajte davati jednu uputu odjednom. Umjesto „Pospremi sobu“, recite: „Prvo stavi knjige na policu.“ Veći zadatak podijelite na manje dijelove, uz kratke pauze. Podsjetnik stavite ondje gdje će ga dijete vidjeti, a ne samo ondje gdje vama izgleda uredno. Primijetite konkretan napredak: „Danas si se nakon pauze sam vratio zadaći.“ Takve male prilagodbe mogu olakšati svakodnevicu.
Naravno, sve to zvuči jednostavnije na papiru nego nakon radnog dana, kada već peti put ponavljate istu uputu. Održavanje rutine i stalno podsjećanje mogu biti iscrpljujući. Roditeljima zato trebaju konkretne smjernice i podrška, a ne još jedna poruka da moraju biti strpljiviji. Savjetovanje i učenje postupaka koji odgovaraju djetetovim teškoćama važan su dio pomoći cijeloj obitelji.
Pravila i dalje vrijede, ali način na koji pomažemo djetetu da ih slijedi možda treba prilagoditi. A uz pitanje „Zašto to opet nisi napravio?“ pokušajmo ponekad dodati: „Na kojem je dijelu zapelo?“
Zašto je dijagnostika važna?
Ako je doista riječ o ADHD-u, postavljanje dijagnoze važan je korak prema odgovarajućoj pomoći. Do tog se zaključka, međutim, ne dolazi jednim testom pažnje ili internetskim upitnikom.
Kvalitetna procjena uključuje razgovor s roditeljima i djetetom, podatke o njegovu razvoju te informacije o tome kako funkcionira kod kuće, u školi i drugim situacijama. Upitnici i testovi mogu biti dio procjene, ali tumače se zajedno s ostalim informacijama. Treba provjeriti i postoje li drugi razlozi za teškoće. Problemi sa spavanjem, tjeskoba ili teškoće učenja mogu nalikovati ADHD-u, a mogu se pojavljivati i zajedno s njim.
Nakon procjene roditelji bi trebali dobiti objašnjenje nalaza i preporuke što dalje. Potvrdi li se ADHD, plan pomoći prilagođava se djetetovoj dobi i potrebama. Može uključivati podršku i edukaciju roditelja, rad s djetetom, prilagodbe u školi te, prema liječničkoj procjeni, lijekove. Važno je pratiti kako dijete napreduje i po potrebi mijenjati pristup.
Ako se opisane teškoće ponavljaju i otežavaju život vašeg djeteta, dogovorite razgovor sa stručnjakom koji se bavi procjenom ADHD-a u djece. Ne morate unaprijed biti sigurni da je riječ o ADHD-u da biste potražili savjet. Upravo procjena služi tome da se razjasni što se događa i odredi kakva je pomoć potrebna.
Prije nego što djetetu još jednom kažemo „Moraš se samo malo više potruditi“, provjerimo što mu taj trud toliko otežava.
Prepoznajete li svoje dijete u opisanim situacijama?
Ne morate sami tražiti odgovore. Javite se u Polikliniku Salvea i dogovorite termin kako bismo zajedno bolje razumjeli potrebe vašeg djeteta i pružili podršku vašoj obitelji.
Za naručivanje i više informacija pišite nam na [email protected].
