Što je psihoterapija?
Psihoterapija je razgovor, ali ne bilo kakav razgovor. To je razgovor u kojem se otvara prostor gdje djeca i roditelji mogu biti ono što jesu – prostor za ranjivost, prostor za istraživanje, prostor za upoznavanje sebe. Ponekad ljudi prvi put u životu budu zaista poslušani, bez osuđivanja, upravo kroz iskustvo psihoterapije.
Psihoterapija nije savjetovanje nego pomaže da pronađete svoj vlastiti put. Pomaže u prepoznavanju vlastitih potreba, postavljanju granica te učenju kako biti nježniji prema sebi.
Psihoterapija nam pomaže, ne samo da “ozdravimo” već i da postignemo bolju kvalitetu života, da naučimo kako živjeti autentično i ispunjeno.
Što dijete radi na psihoterapiji?
Dijete na psihoterapiji gradi jedan novi odnos, pun povjerenja i podrške. Isto kao i odrasli, uči i upoznaje sebe u jednom sigurnom okruženju. Može naučiti prepoznavati svoje emocije, naučiti reagirati u skladu s onim što osjeća i prihvatiti sebe.
Često se s djecom to radi kroz neke druge modalitete poput igra, pisanja, crtanja, pričanja priča itd.
Dijete na terapiji ne “popravlja sebe”, već kroz podršku uči kako bolje razumjeti sebe, izražavati osjećaje i nositi se s onim što mu je teško. I to sve – na način koji mu je blizak, lagan i topao.
Mora li dijete imati problem da bi išlo na psihoterapiju?
Ne, dijete ne mora imati neki “veliki problem” da bi išlo na psihoterapiju.
Ponekad je dovoljno da roditelj osjeti da nešto nije kao prije – da se dijete više povlači, češće brine, ima poteškoće sa spavanjem, odjednom ne želi ići u školu, češće se ljuti ili jednostavno djeluje nekako tiho i zatvoreno.
Terapija nije uvijek rješavanje problema. Nekad je to prostor za upoznavanje sebe, za učenje kako se nositi s emocijama, kako reći što ti treba, kako razumjeti što se događa oko tebe. Djeci je često lakše otvoriti se pred nekim tko nije roditelj, učitelj ni prijatelj – netko tko ih gleda s toplinom, ali izvana, bez očekivanja.
Zapravo, baš kao što idemo zubaru i kad nas ne boli zub, ili na sistematski pregled da vidimo kako smo, tako i terapija može biti način da se dijete bolje snađe u svom svijetu.
Tko je uz dijete na psihoterapiji?
Uz dijete na psihoterapiji je psihoterapeut – odrasla osoba koja s njim gradi odnos u kojem ne mora biti “dobro” ni “poslušno”, nego jednostavno ono što jest. Terapeut je tu da razumije, a ne da popravlja.
Ali dijete nikad nije samo u tome.
Roditelj je jako važan dio terapijskog procesa. Ne u smislu da sjedi s djetetom u sobi (osim ako je to dogovoreno), nego kao netko tko surađuje s terapeutom, dobiva podršku, uči kako kod kuće reagirati drugačije, kako prepoznati što dijete signalizira, čak i kad to ne zna reći riječima. Roditelj često kroz terapiju djeteta i sam nešto vidi o sebi, svom načinu reagiranja, svojim brigama.
Ponekad se uključi i cijela obitelj, ako je važno da se neke stvari razjasne u odnosima. Ali sve se to dogovara polako, pažljivo – nikome se ne “naređuje” kako nešto mora izgledati.
A najvažnije je ovo:
Terapija nije izolirani trenutak u tjednu. To je proces koji najbolje djeluje kad dijete osjeti da i kod kuće ima sigurno mjesto, da ga netko stvarno želi razumjeti – ne zato što “ima problem”, nego zato što je važno, zato što ga voli.
Tko se može javiti na psihoterapiju?
Na psihoterapiju se može javiti bilo tko tko osjeti da mu treba podrška.
Što dijete tamo radi?
Dijete na psihoterapiji gradi jedan novi odnos, pun povjerenja i podrške. Isto kao i odrasli, uči i upoznaje sebe u jednom sigurnom okruženju. Može naučiti prepoznavati svoje emocije, naučiti reagirati u skladu s onim što osjeća i prihvatiti sebe.
Često se s djecom to radi kroz neke druge modalitete poput igra, pisanja, crtanja, pričanja priča itd.
Dijete na terapiji ne “popravlja sebe”, već kroz podršku uči kako bolje razumjeti sebe, izražavati osjećaje i nositi se s onim što mu je teško. I to sve – na način koji mu je blizak, lagan i topao.
Mora li dijete imati problem da bi išlo na psihoterapiju?
Ne, dijete ne mora imati neki “veliki problem” da bi išlo na psihoterapiju.
Ponekad je dovoljno da roditelj osjeti da nešto nije kao prije – da se dijete više povlači, češće brine, ima poteškoće sa spavanjem, odjednom ne želi ići u školu, češće se ljuti ili jednostavno djeluje nekako tiho i zatvoreno.
Terapija nije uvijek rješavanje problema. Nekad je to prostor za upoznavanje sebe, za učenje kako se nositi s emocijama, kako reći što ti treba, kako razumjeti što se događa oko tebe. Djeci je često lakše otvoriti se pred nekim tko nije roditelj, učitelj ni prijatelj – netko tko ih gleda s toplinom, ali izvana, bez očekivanja.
Zapravo, baš kao što idemo zubaru i kad nas ne boli zub, ili na sistematski pregled da vidimo kako smo, tako i terapija može biti način da se dijete bolje snađe u svom svijetu.
Tko je uz dijete na psihoterapiji?
Uz dijete na psihoterapiji je psihoterapeut – odrasla osoba koja s njim gradi odnos u kojem ne mora biti “dobro” ni “poslušno”, nego jednostavno ono što jest. Terapeut je tu da razumije, a ne da popravlja.
Ali dijete nikad nije samo u tome.
Roditelj je jako važan dio terapijskog procesa. Ne u smislu da sjedi s djetetom u sobi (osim ako je to dogovoreno), nego kao netko tko surađuje s terapeutom, dobiva podršku, uči kako kod kuće reagirati drugačije, kako prepoznati što dijete signalizira, čak i kad to ne zna reći riječima. Roditelj često kroz terapiju djeteta i sam nešto vidi o sebi, svom načinu reagiranja, svojim brigama.
Ponekad se uključi i cijela obitelj, ako je važno da se neke stvari razjasne u odnosima. Ali sve se to dogovara polako, pažljivo – nikome se ne “naređuje” kako nešto mora izgledati.
A najvažnije je ovo:
Terapija nije izolirani trenutak u tjednu. To je proces koji najbolje djeluje kad dijete osjeti da i kod kuće ima sigurno mjesto, da ga netko stvarno želi razumjeti – ne zato što “ima problem”, nego zato što je važno, zato što ga voli.
Tko se može javiti na psihoterapiju?
Na psihoterapiju se može javiti bilo tko tko osjeti da mu treba podrška.
Može se javiti:
- Odrasla osoba koja se bori s anksioznošću, tugom, osjećajem praznine, stresom, prekidom, iscrpljenošću ili traži smisao.
- Mladi koji ne znaju kamo sa sobom, bore se s pritiskom škole, identitetom, odnosima, vlastitim emocijama
- Roditelj koji se osjeća preplavljeno, koji se pita “radim li ovo dobro?” ili osjeća da gubi kontakt sa svojim djetetom
- Dijete, ako mu je teško izraziti se, ako pokazuje promjene u ponašanju, ako se povlači, jako ljuti ili ima neke strahove – i netko odrasli to prepozna
- Netko tko je “funkcionalan”, ali iznutra osjeća da nije u redu. I to je jako dobar razlog.
Kako izgleda obiteljska psihoterapija?
Obiteljska psihoterapija izgleda kao razgovor – ali takav u kojem svi imaju mjesto, svi imaju glas, i nitko nije krivac.
To nije ispitivanje, ni “popravljanje” jednog člana obitelji. To je pokušaj da svi zajedno bolje razumiju što se među njima događa i zašto.
Kako to stvarno izgleda?
Sjedite zajedno s terapeutom – ponekad svi članovi obitelji, ponekad samo neki, ovisno o situaciji. Terapeut vodi razgovor tako da svatko dobije prostor reći svoje, ali i da se svi počnu čuti međusobno na nov način. Nekad to ide glatko, a nekad se treba probijati kroz šutnju, napetost, suze… i to je u redu.
Tema može biti bilo što što “ne štima”:
- napetost između roditelja i djece,
- bračni sukobi koji utječu na cijelu obitelj,
- teškoće u komunikaciji,
- razvod, bolest, gubitak,
- ponašanja jednog člana obitelji koja zabrinjavaju druge.
Terapeut nije sudac ni saveznik jedne strane – on je više kao prevoditelj i zrcalo: pomaže vam da čujete što netko zaista pokušava reći, čak i kad to izlazi kroz ljutnju ili šutnju. I da zajedno pronađete drugačije načine da budete povezani.
Obiteljska psihoterapija je:
- Mjesto gdje obitelj može stati, udahnuti, pogledati se drugačijim očima.
- Proces u kojem svatko može reći: “Meni je teško,” i biti shvaćen. Ponekad neugodan, ali često oslobađajući razgovor koji donese olakšanje.
Obiteljska terapija ne rješava sve odjednom. Ali često pokrene nešto važno – neki mali pomak koji vrati osjećaj da niste jedni drugima neprijatelji, nego ipak – obitelj.
Kako psihoterapija može pomoći mojoj obitelji?
Psihoterapija može pomoći vašoj obitelji tako da vam pomogne da prestanete “pričati jedni pored drugih” i počnete se stvarno slušati. Često se dogodi da svi u obitelji imaju svoje brige i tugu, ali ih ne znaju ili ne mogu izraziti na način koji drugi mogu razumjeti. Terapeut pomaže da se te riječi i osjećaji iznesu bez straha i bez da netko odmah “skupi oružje”.
U terapiji se uči kako razgovarati o onome što je teško, a da to ne preraste u svađu ili povlačenje. Pomaže vam prepoznati obrasce – na primjer, zašto se uvijek isto nešto ponavlja, ili zašto se netko zatvara kad mu je najpotrebnije da se otvori.
Nije to ništa dramatično ni strašno, nego nekad samo treba netko tko će pomoći da stvari postanu jasnije. Kad se stvari počnu nazivati pravim imenom i kad se svatko osjeti da je važan, dolazi i olakšanje.
I nije svrha “popraviti” obitelj jer nije ništa pokvareno – samo ponekad trebamo malo pomoći da budemo bliži, razumijevniji, i da si lakše damo ono što nam treba.
Kad krenete na terapiju, zapravo se dajete priliku da se osjetite bolje zajedno, a to može biti jedna od najljepših stvari koju obitelj može napraviti za sebe.