Suživot s dijagnozom: Kako razgovarati s djetetom o njegovim teškoćama?
Život s dijagnozom, bilo da se radi o neurološkim, intelektualnim, emocionalnim ili drugim teškoćama, može biti izazovan kako za dijete, tako i za roditelje. Roditelji često oklijevaju razgovarati s djetetom o njegovim teškoćama, a razlozi tome mogu biti mnogi.
Strah od djetetove reakcije, osjećaj nesigurnosti i nekompetentnosti za razgovor o takvim temama, zabrinutost vezana uz posljedice razgovora, samo su neke od prepreka koje se nalaze na putu do uspješne komunikacije između roditelja i djeteta. Važnost razgovora o teškoćama sa samim djetetom ogleda se u njegovom svakodnevnom životu. Razgovorom i komunikacijom o dijagnozi dijete dobiva vrijedne informacije bitne za snalaženje u okolini, potiče se ravnopravnost djeteta, poštuje se djetetovo dostojanstvo, naglašava se njegova vrijednost kao osobe, a dijete postaje aktivno uključeno u proces liječenja i rehabilitacije. Roditelje je potrebno poticati na razgovor s djetetom o njegovim teškoćama te im u tome pružiti podršku; edukacijom, savjetovanjem te pružanjem konkretnih smjernica koje će ih ohrabriti i potaknuti da naprave prve korake u izgradnji kvalitetne komunikacije s djetetom. U nastavku donosimo nekoliko smjernica koje će vam pomoći u ostvarenju tog cilja.
Pripremite se za razgovor
Prije nego što započnete razgovor, razmislite o tome što želite reći. Pripremite se na moguća pitanja i reakcije djeteta. Važno je da budete otvoreni i iskreni te da djetetu ponudite konkretne, točne i potrebne informacije.
Odaberite pravi trenutak i mjesto
Odaberite mirno i opušteno okruženje u kojem se dijete osjeća sigurno. To može biti tijekom igre, u šetnji ili u bilo kojoj situaciji koja potiče razgovor. Izbjegavajte razgovore u stresnim situacijama, kada je dijete neraspoloženo ili kada ste oboje umorni.
Koristite jednostavan jezik
Prilagodite svoj jezik djetetovoj dobi i teškoćama, odnosno razini razumijevanja. Umjesto složenih medicinskih termina, koristite jednostavne izraze koji će mu pomoći da lakše razumije. Na primjer, umjesto da govorite o „ADHD-u“, objasnite da se radi o „teškoćama s pažnjom“. Dajte djetetu priliku da postavi pitanja i dijelite svoje misli. Ponekad će djeca imati strahove ili zabune o svojoj dijagnozi. Ohrabrite ih da izraze svoje osjećaje i strahove te im budite podrška.
Naglasite jake strane
Svakako naglasite da dijagnoza ne definira djetetovu osobnost. Pokažite mu da su njegove teškoće samo jedan aspekt njega kao osobe te da se svaka osoba suočava s određenim teškoćama.
Uvjerite ga da ima mnogo kvaliteta i talenata te da nije sam u svom putovanju.
Po potrebi uključite stručnjake kao što su psiholozi ili edukacijski rehabilitatori koji mogu pomoći u objašnjavanju dijagnoze. Oni mogu pružiti dodatne metode i strategije za suočavanje s izazovima.
Ponudite resurse kao što su knjige, slikovnice ili video sadržaji koji su prikladni za djetetovu dob i teškoće. To može pomoći djetetu da bolje razumije svoje teškoće i pružiti mu alate za suočavanje s njima.
Razgovor o teškoćama ne bi trebao biti jednokratni događaj. Održavajte otvorenu komunikaciju redovito, kako bi dijete znalo da može uvijek razgovarati o svojim osjećajima i izazovima.
Radite na samopouzdanju
Pomozite djetetu da razvije samopouzdanje. Potaknite ga da se bavi aktivnostima koje voli i u kojima se osjeća uspješno. Pozitivna iskustva mogu pomoći u izgradnji jačeg identiteta i pozitivne slike o sebi.
Izgradnja sigurnog okruženja i iskrenog odnosa ključ je za ostvarenje uspješne komunikacije između roditelja i djeteta. Dosljednost i ustrajnost u komunikaciji o djetetovim teškoćama te puno strpljenja i razumijevanja omogućit će djetetu osjećaj prihvaćenosti, podrške i povjerenja kako bi se unatoč teškoćama moglo razvijati se u skladu sa svojim mogućnostima.
U Poliklinici Salvea možete dobiti stručnu savjetodavnu pomoć, smjernice i podršku edukacijskog rehabilitatora, psihologa te ostalih stručnjaka.
