Holistički pristup u pedijatriji
Kada se govori o zdravlju, najčešće se misli na tjelesno, a rjeđe na duševno zdravlje (obje komponente čine medicinsko zdravlje). Podsjetimo se: zdravlje se sastoji od medicinskog, socijalnog i edukacijskog aspekta te zdravstvena skrb mora sadržavati sve tri komponente. Svjedoci smo da danas postoje odvojeni sustavi medicinske zdravstvene zaštite, socijalne skrbi te odgoja i obrazovanja. Unutar tih sustava postoje dobro uhodani mehanizmi koordinacije i timskog rada, no nažalost suradnja između navedenih sustava gotovo da ne postoji.
Najteže bolesna djeca (djeca s invaliditetom i kronično bolesna djeca) i njihove obitelji najčešće imaju vrlo složene probleme u svim područjima zdravlja (tjelesne, psihološke, socijalne i edukacijske poteškoće). Traženje pomoći na tri različita mjesta te nedostatak koordinacije između sustava skrbi značajno otežavaju kvalitetno i cjelovito zbrinjavanje navedenih potreba.
Brojne prepreke, kako objektivne (rascjepkanost nadležnosti, prekomjerno administriranje), tako i subjektivne naravi (emocionalne poteškoće poput osjećaja krivnje roditelja i suočavanja s realnim problemima djeteta), nameću potrebu za novim modelom pružanja cjelokupne zdravstvene zaštite. Uloga lokalne zajednice i ljudi koji žive u neposrednom okruženju bolesnika u pružanju pomoći najugroženijem dijelu populacije iznimno je mala ili gotovo ne postoji.
Kada govorimo o ulozi zdravstvene zaštite, konkretno medicinske zdravstvene zaštite, uvriježen je stav da je njezina osnovna zadaća otkriti bolest (postaviti dijagnozu) i odrediti terapiju. Cjelokupni koncept edukacije liječnika temelji se na takvom, manje ili više biološko-dijagnostičkom principu. U središtu pažnje nalazi se bolest, a ne bolesnik.
Nedvojbeno je da se takvim pristupom ne mogu zadovoljiti sve bolesnikove potrebe, a nerijetko se događa da bude zanemaren ili čak povrijeđen zbog ignoriranja psihološkog, socijalnog ili edukacijskog aspekta njegova zdravlja. Ipak, unatrag dvadesetak godina sve se više pažnje posvećuje psihološkoj komponenti zdravlja u svakodnevnom radu s bolesnicima te sve veći broj kolega usvaja nova znanja i vještine iz područja prepoznavanja psihodinamskih zbivanja u odnosu s bolesnikom.
Danas susrećemo velik broj djece s “novim bolestima” („new morbidity“ – termin kojim se označavaju psihosocijalni problemi, problemi psihomotornog i emocionalnog sazrijevanja, bolesti ovisnosti, obiteljska problematika, spolne bolesti, traume i drugo), zbog čega se javlja potreba za snažnom promocijom zdravlja i nizom dobro koordiniranih programa (edukacijski programi, centri za zbrinjavanje kronično oboljelih, programi za siromašne zajednice i slično). Klasični pristup, u kojem liječnik, manje ili više biološki orijentiran i fokusiran na postavljanje dijagnoze i određivanje terapije, čeka „pacijenta“ u svojoj ordinaciji, više ne može zadovoljiti potrebe skrbi za kronično bolesnu i invalidnu djecu, kao ni potrebe cjelovite skrbi za djecu s psihosocijalnim poteškoćama.
Zaključno, radi ostvarenja holističkog pristupa djelovanja, ovaj koncept nužno treba biti integriran u svakog pojedinca uključenog u pružanje zdravstvene zaštite. Potrebno je svako dijete sagledati u cjelini njegovih bioloških, obiteljskih i širih socijalnih odnosa. Istodobno, ovaj koncept treba biti utemeljen i organizacijski.
Poliklinika Salvea ulaže iznimne napore u unaprjeđenje kompetencija svojih djelatnika te osigurava interdisciplinarnost u pružanju usluga (uključivanjem različitih subspecijalnosti i suradnih struka) kako bi se osigurala koordinirana, učinkovita i pravovremena skrb. Uspješna suradnja s roditeljima, zadovoljstvo djece i njihovih roditelja, kao i zaposlenika poliklinike, važni su elementi na kojima počiva holistički model djelovanja.
