Mogu li djeca imati artritis?
Artritis je upala zgloba koja se manifestira oteklinom, bolnošću i ograničenom pokretljivosti zahvaćenog područja, često uz osjećaj ukočenosti nakon duljeg mirovanja, posebice ujutro.
Kada govorimo o artritisu najčešće mislimo na kronični tj. dugotrajni oblik bolesti kod kojega simptomi mogu biti dugo prisutni, odnosno, mogu se tijekom života opetovano vraćati.
Navikli smo da od takvih bolesti obolijevaju stariji ljudi, međutim, nije uvijek tako. Od artritisa mogu oboljeti i djeca. Takav dugotrajni oblik artritisa kod djece zove se juvenilni idiopatski artritis.
Juvenilni u ovom slučaju znači da se bolest razvija do šesnaeste godine života, a idiopatski da ne znamo točan uzrok bolesti. Općenito se smatra da je riječ o autoimunoj bolesti što znači da se radi o abnormalnom imunološkom odgovoru organizma spram tkiva vlastitog tijela koji dovodi do upale.
To je najčešća dječja reumatska bolest, a procjenjuje se da od juvenilnog idiopatskog artritisa obolijeva 1-2 djeteta na 1000 djece. Nasljeđe uz okolišne faktore stvaraju veću vjerojatnost da pojedinac oboli od od ove bolesti.
Nekoliko je podtipova artritisa
- Oligoartikularni oblik je najčešći podtip bolesti, a zahvaća do 4 zgloba. Manje je agresivan i obično obuhvaća velike zglobove kao što su primjerice koljena.
- Poliartikularni oblik – bolest zahvaća 5 ili više obično manjih zglobova kao što su šake i stopala. Ovaj podtip može se prezentirati težom kliničkom slikom.
- Sistemski oblik juvenilnog idiopatskog artritisa – ovo je teži oblik bolesti karakteriziran artritisom, vrućicom, osipom, oteklinom limfnih čvorova, a može zahvatiti i unutarnje organe.
- Tzv. entezitisu pridruženi atritis uključuje upalu tetiva i ligamenata odnosno mjesta gđe se oni hvataju za kost. Obično zahvaća noge i kralješnicu, a većina bolesnika ima pozitivan genetski biljeg HLA B27 koji unutar obitelji stvara predispoziciju za obolijevanje od ove bolesti.
- Psorijatični artritis kod djece koja imaju kožnu bolest – psorijazu, odnosno kod kojih je prisutna psorijaza u srodnika oboljelog u prvom koljenu. Specifičnost podtipa je oticanje cijelih prstiju.
- Ostali – ostali dječji kronični artritisi koji nisu obuhvaćeni gore navedenim podskupinama.
Simptomi kod pojedinog bolesnika kod bilo kojeg od ovih podtipova mogu biti manje ili više izraženi. Tijekom progresije upale u zglobu, zglobna čahura koja oblaže zglob buja i dolazi do stvaranja tekućine unutar zgloba što sve skupa dovodi do bolnosti i ograničene pokretljivosti samog zgloba, a na koncu i do oštećenja zglobnih površina. Dodatno, oboljelo dijete ne koristi ekstremitet zahvaćen bolešću odnosno nastoji ga što manje koristiti, a sve kako bi smanjilo bolnost što posljedično dovodi do propadanja okolnih mišića. Kao komplikacija bolesti može se razviti upala očiju koja može dovesti i do sljepoće.
Dijagnoza i liječenje artritisa kod djece
Kako bi postavili dijagnozu, u prvom redu simptomi moraju trajati najmanje 6 tjedana, a biti će potrebno učiniti i odgovarajuće laboratorijske i radiološke pretrage.
Laboratorijske pretrage zahtijevaju vađenje krvi, a obavezno uključuju upalne parametre kao što su sedimentacija eritrocita i C – reaktivni protein kojima mjerimo razinu upale u tijelu. Tu je i antinuklearno antitijelo – protein u krvi koji može biti prisutan u nekim imunološkim bolestima, uključujući artritis, a njegova prisutnost povećava vjerojatnost upale očiju kod oboljelih, kao i primjerice reumatoidni faktor – protutijelo povremeno prisutno kod djece oboljele od juvenilnog idiopatskog artritisa, a može sugerirati teže oštećenje zglobova kod oboljelih.
Radiološke pretrage u prvom redu uključuju rendgensku snimku, ultrazvučni pregled ili magnetsku rezonanciju zahvaćenog zgloba djeteta.
Cilj liječenja je smanjiti bolnost, oteklinu i povratiti pokretljivost zgloba za što danas postoje brojni lijekovi koji nam u tomu mogu pomoći. Djeluju tako da smanje odnosno zaustave upalu.
U prvom redu za liječenje se koriste tzv. nesteroidni antireumatici kao što su ibuprofen, meloksikam ili indometacin, ali tu su i diferenciraniji tzv. bolest modificirajući lijekovi kao što je metotrexate.
U slučaju nedjelotvornosti koristi se biološka terapija (primjerice adalimumab ili etanercept), a to su lijekovi koji blokiraju odgovorajauće proupalne čimbenike u organizmu i na taj način zaustavljaju upalni proces.
Kroz kraći vremenski period mogu se koristiti i kortikosteroidi koji imaju snažan protuupalni učinak, ali nažalost i dosta nuspojava zbog čega nastojimo ograničiti njihov unos.
Mogu se primijenjivati na usta kao i direktno unutar zgloba. Oboljele je svakako potrebno poticati na redovitu fizičku aktivnost te upražnjavanje zdrave prehrane kako bi održavali normalnu tjelesnu težinu kao i poticati ih na adekvatan unos kalcija budući da su skloni smanjenoj gustoći kosti, što zbog kronične bolesti, a što zbog eventualne dugotrajne upotrebe kortikosteorida.
Obzirom na dostupno liječenje, prognoza ove bolesti je sve bolja, ali svakako ovisi o podtipu, intenzitetu bolesti kao i o liječenju. Procjenjuje se da najbolju prognozu imaju oboljeli od oligoartikularnog podtipa bolesti, međutim treba naglasiti da su danas dostupni brojni lijekovi koji se svakodnevno sve više usavršavaju što ulijeva povjerenje velikom broju bolesnika i omogućuje im da što veći dio života provedu bez simptoma.
Za optimalan učinak liječenja, bolest je potrebno rano prepoznati kako bi se liječenje započelo na vrijeme, što prije smanjila upala te preveniralo oštećenje zgloba zbog čega je jako važno da u slučaju sumnje na ovu bolest dijete pregleda i u slučaju potvrde dijagnoze, liječi pedijatrijski reumatolog.
