Je li živahan i neposlušan ili ima teškoća s pažnjom i hiperaktivnost?
P oremećaj pažnje i/ili hiperaktivnosti – tzv. ADHD (eng. Attention defficit and/or hyperactivity disorder) neurorazvojni je poremećaj čija se dijagnoza najčešće postavlja u nižim razredima osnovne škole. Roditeljima je često teško odrediti je li ponašanje njihova djeteta izvan očekivanog za neku dob, posebno ako im sumnju na teškoće prvi puta postavi netko iz sustava odgoja i obrazovanja.
Koji su kriteriji za određivanje dijagnoze?
U Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (5. izdanje) koji je osnova za postavljanje dijagnoza svih psiholoških poremećaja, pobrojano je 9 simptoma nepažnje i 9 simptoma hiperaktivnosti, koji se moraju javiti u određenom broju i prije 6 godina starosti te u raznim životnim okruženjima da bi se dijagnoza mogla postaviti. Neka djeca imaju samo teškoće nepažnje, neka samo hiperaktivnosti, dok neki imaju oboje. Dijete koje je izrazito nemirno samo kod kuće, dok to ne primjećuju u vrtiću, školi ili kod bake, vjerojatno nema hiperaktivnost koja se veže uz ADHD, nego je takvo ponašanje rezultat interakcije roditelja i djeteta. Dijete koje kod kuće rijetko završi započetu aktivnost, izrazito je neuredno i često zaboravlja gdje je što ostavilo, a to se vidi i u školi i na slobodnim aktivnostima, vrlo vjerojatno ima manje ili više izražene teškoće nepažnje koje mogu upućivati na ADHD – nepažljivi tip.
Kako se postavlja dijagnoza?
U postavljanju dijagnoze psiholozi koriste razne metode: provode klinički intervju sa roditeljima i djecom, primjenjuju psihološke testove kod djece, a roditelji ispunjavaju upitnike o dječjem ponašanju. Također, ponekad se traže podaci i od učitelja ili odgajatelja, kako bi se usporedilo ponašanje djece u raznim okolinama.
Kako mogu pomoći djetetu?
U osnovi ADHD-a se nalaze teškoće izvršnih funkcija, koje obuhvaćaju različite najsloženije sposobnosti koje omogućuju da postavljamo ciljeve, određujemo načine postizanja tih ciljeva, pratimo našu izvedbu i prilagođavamo se promjenjivim uvjetima u okolini. Kako bi pomogli djetetu sa teškoćama moramo biti svjesni da im je potrebna pomoći u razvoju tih sposobnosti: naučiti ih postavljati ciljeve, načine na koje mogu cilj ostvariti, kako se usmjeriti na određeni put i zadržati na tom putu unatoč mnogim distrakcijama. To ponekad znači pobrinuti se prvo privući pažnju djeteta prije nego mu dajte upute ili pomoći mu u planiranju učenja i pisanja zadaće u nekom vremenskom okviru ili pak zajedno s djetetom sjediti i vraćati ga na zadatak kada mu pažnja počne lutati.
Što ako slične teškoće primjećujem kod sebe?
Prema dostupnim istraživanjima, ADHD je češći kod djece čiji se roditelji također nose sa dijagnozom, bila ona prepoznata ili ne. Prednost toga je što možete bolje razumjeti s kojim se izazovima vaše dijete nosi, kao i koji ga čekaju u budućnosti, te mu možete pomoći da se sa njima što uspješnije izbori. Kako je vidljivo, odgovor na početno pitanje nije jednostavan i zahtijeva angažman stručnjaka kako bi procijenio s kolikim se izazovom dijete nosi te kako se s njime primjereno nositi.
Ako sumnjate na ADHD kod svog dijeteta, obratite se stručnjacima, psiholozima Poliklinike Salvea koji će vas savjetovati i pomoći djetetu, ali i vama.
