Konceptualni modeli organizacije rada se mogu podijeliti u disciplinarne, multidisciplinarne, interdisciplinarne i transdisciplinarne. U disciplinarnom modelu pružatelj usluga, u našem slučaju pedijatar, djeluje u užim okvirima svojih kompetencija u interakciji s pacijentom. Tipičan primjer predstavljaju subspecijalisti. U multidisciplinarnom modelu više različitih subspecijalista kod pojedinog djeteta, djeluje svaki u svom području. U interdisciplinarnom modelu stručnjaci različitih specijalnosti ili subspecijalnosti međusobno surađuju, koordinirano planiraju i pružaju svoje usluge. U transdisciplinarnom modelu se prožimaju pojedina specijalistička znanja i vještine iz različitih područja te se dizajnira novi koncept rješavanja problema. U pravilu je riječ o kompleksnim i inovativnim procesima.¹ (Slika 1.)

Slika 1.

Alternativni naziv za  transdisciplinarni pristup je  holistički.

Holistički pristup u pedijatriji

Kada se govori o zdravlju najčešće se misli na tjelesno a rjeđe na duševno zdravlje (obadvije komponente čine medicinsko zdravlje). Podsjetimo se: zdravlje se sastoji od medicinskog, socijalnog i edukacijskog  te zdravstvena skrb mora sadržavati sve tri komponente. Svjedoci smo da danas postoje odvojeni sustavi medicinske zdravstvene zaštite, socijalne skrbi i odgoja i obrazovanja. Unutar tih sustava postoje dobro uhodani mehanizmi koordinacije i timskog rada. No nažalost,  suradnja između navedenih sustava gotovo da ne postoji. Najteže bolesna djeca (invalidi, kronično bolesna djeca) i njihove obitelji najčešće imaju vrlo složene probleme u svim područjima zdravlja (tjelesni problemi, psihološki, socijalni i edukacijski). Traženje pomoći  na tri različita mjesta i nedostatak koordiniranosti između sustava skrbi značajno otežava  kvalitetno i cjelovito zbrinjavanje navedenih potreba. Brojne prepreke, objektivne (rascjepkanost nadležnosti, prekomjerno administriranje) i subjektivne naravi (emocionalne poteškoće – osjećaj krivnje roditelja, suočavanje sa realnim problemima djeteta) nameću potrebu za novim modelom pružanja cjelokupne zdravstvene zaštite.

Kada govorimo o ulozi zdravstvene zaštite, konkretno o ulozi medicinske zdravstvene zaštite, uvriježen je stav da je osnovna zadaća otkriti bolest (postaviti dijagnozu) i odrediti terapiju. Cjelokupni koncept edukacije liječnika se bazira na takvom, manje ili više biološko – dijagnostičkom principu. U centru pažnje se nalazi bolest a ne bolesnik. Cjelokupna dodiplomska edukacija kao i koncept rada sekundarnih i tercijarnih zdravstvenih ustanova je u najvećoj mjeri orijentiran prema liječenju akutnih bolesti, dok je program skrbi za kronično bolesne i invalidne osobe nedovoljno razvijen. To se odražava i na razinu primarne zdravstvene zaštite te se većina aktivnosti kreće unutar dijagnostike, liječenja i  obimnog administriranja. Za sve tri razine zajednička je metodologija a razlikuju se po stupnju specijaliziranosti i tehničke opremljenosti.  Princip da «jednostavniji problem rješava niža razina skrbi» ne može zadovoljiti sve potrebe bolesnika. Potrebno je izmijeniti cjelokupni koncept i ciljeve zdravstvene zaštite.  Nedvojbeno, takvim pristupom se ne mogu zadovoljiti sve bolesnikove potrebe a nerijetko se događa da pacijent bude pozlijeđen zbog zanemarivanja psihološkog, socijalnog ili edukacijskog dijela njegovog zdravlja. Ipak, unatrag petnaestak godina sve se više obraća pozornost na psihološku komponentu zdravlja u svakodnevnom radu s bolesnicima i sve veći broj kolega usvaja nova znanja i vještine iz područja prepoznavanja psihodinamskih zbivanja u odnosu sa bolesnikom.

Holistički pristup naročito dobiva na važnosti kada je riječ o preventivnim aktivnostima i zdravstvenom prosvjećivanju. Pedijatar tada ima zadaću ostvariti uvid u sve čimbenike koji utječu na zdravlje, rast i razvoj djeteta; od obiteljskih uvjeta do šireg okruženja. Ima zadaću uočiti potencijalne otežavajuće čimbenike kao što su obiteljska problematika, siromaštvo, emocionalne poteškoće i poteškoće učenja te po potrebi koordinirati druge dijelove zdravstvenog sustava, socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja. Jednako takav pristup trebaju sadržavati i koncepti organizacije i djelovanja zdravstvenih ustanova.

Primjer holističkog/transdisciplinarnog pristupa poliklinike Salvea – projekt prevencije debljine djece

Polazeći od podataka da djeca Hrvatske imaju među najvišim učestalostima prekomjerne mase i pretilosti, da se pretilost značajnije povećava od 5. godine, da oko 10% sedmogodišnjaka ima povišen kolesterol te da oko 37% djece u dobi od 8 godina ima višak kilograma jasno je da je riječ o prioritetnom javnozdravstvenom problemu. Obzirom da se povećanje učestalosti nastavlja do starije životne dobi (oko 65% muškaraca i 75% žena ima višak kilograma) i obzirom na brojne zdravstvene ali i društvene posljedice, poliklinika Salvea je odlučila da se pokrene široka preventivna kampanja u partnerstvu s Hrvatskim društvom za preventivnu i socijalnu pedijatriju, Hrvatskim pedijatrijskim društvom, Kineziološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i japanskom humanitarnom udrugom Ito Supporting Comity. U razradi koncepta i strategije su sudjelovali pedijatri brojnih subspecijalnosti, nutricionisti, psiholozi, kineziolozi, ekonomisti, marketinški i medijski stručnjaci i medijski poznate osobe. Umrežavanje s različitim roditeljskim udrugama i web portalima i njihova potpora bi očekivano trebala povećati uspješnost kampanje.. Ciljevi su osvijestiti da je riječ o vrlo kompleksnoj bolesti, educirati o pogodujućim čimbenicama od prenatalnog perioda, o posljedicama na tjelesno i duševno zdravlje, socijalizaciju, radni potencijal i duljinu života. Želja je pružiti jednostavan alat kojim će sami procijeniti prekomjernu uhranjenost i povišeni rizik od kardiovaskularnih bolesti određivanjem omjera opsega struka i visine. Na taj način će se smanjiti postotak roditelja djece s debljinom koji to ne prepoznaju (87%) i stvoriti preduvjete pravovremene primarne i sekundarne prevencije. I konačno, omogućit ćemo roditelju brojne savjete kako usvojiti zdrave stilove života i odgovarajuću prehranu.

Cjelokupni koncept se temelji na pokretanju motivacije, na pozitivnim psihološkim učincima. Stoga se naglašava roditeljska odgovornost za prehranu, kretanje i stvaranje uvjeta za optimalni razvoj djeteta. Naglašava se da bez takve potpore dijete gotovo da nema izgleda za zdrav tjelesni i psihosocijalni razvoj.

Salutogeneza, otpornost

Salutogeneza je koncept u kojem je zdravlje središnji pojam interesa i aktivnosti. Za razliku od klasičnog koncepta u kojem je primarna zadaća spriječiti, otkriti ili liječiti bolest, u salutogenezi je zanimanje usmjereno kako unaprijediti zdravlje, kako postići maksimum iz naslijeđenog, biološki zadanog. Otpornost (engl. resilience) se bavi proučavanjem čimbenika koji definiraju otpornost prema nepovoljnim životnim čimbenicima/događajima i razvija metodologiju kako je povećati.

Obadvije znanstvene discipline čine veliki iskorak u skrbi za zdravlje i utemeljene su na transdisciplinarnosti, suradnji vrhunskih stručnjaka iz područja biomedicine, mentalnog zdravlja, sociologije, psihologije i ekologije.

LITERATURA

1. Choi BC, Pak AW. Multidisciplinarity, interdisciplinarity and transdisciplinarity in health research, services, education and policy: 1. Definitions, objectives, and evidence of effectiveness. Clin Invest Med. 2006;29(6):351-64.